Radovi Sigmunda Freuda o psihoanalizi donijeli su znatan doprinos razvoju psihologije. Jedan od najutjecajnijh autora uz Freuda u tom području je Carl Gustav Jung. On je bio izuzetan član Freudovom bečkom društvu psihoanalitičara i Freudov utjecaj je ostavio trag u Jungovoj misli. Njih dvojica održavali su dugogodišnju korespondenciju i surađivali u proučavanju ljudske psihe, no Jung se kasnije odvojio od Freuda, a njegova ga je teorija o kolektivno nesvjesnom odvela u dublje istraživanje mitologije. Kako se nisu slagali sa izjednačavanjem psihe sa svjesnim, Freud i Jung posvetili su se istraživanju psihe na indirektan način. Jedan od posrednika preko kojega se mogu izučiti procesi koji se odvijaju izvan ljudskog svjesnog je san. I Jung i Freud u svoja su istraživanja i psihoterapeutske programe uključili interpretaciju snova pacijenata. Freudovo je istraživanje dalo temeljnu strukturu psihičkog aparata u kojoj su topički postavljeni psihički procesi, što je omogućilo ekstenzivno objašnjavanje rada sna. Metodom psihoanalize pacijenta se ispituje o asocijacijama koje ima vezane uz elemente manifestnog sadržaja sna. Jung je svojim pacijentima pri tumačenju snova pristupao tako da ih je pitao gdje su u budnom životu vidjeli nešto što ima sličnosti sa dijelovima snova, Freud je to označio pojmom ostaci prethodnog dana. Naravno, da bi se ispravno razumjeli snovi potrebno je znanje o pacijentovoj prošlosti koja je stvorila pojedinačne asocijacije, fetiše ili fobije. Pri tumačenju snova važno je istražiti sve paralelne prizore i ideje u čovjekovom umu. Ono što je kod snova i takvih momenata religioznih obreda različito od prirodnih pojava je to da svo njihovo značenje i smisao nije jasno pri samom promatranju, njima su pridana značenja koja je potrebno iščitati iz njihove povijesti. Jung je nastavio Freudovim stopama i njegov ga je rad s pacijentima doveo do zaključka da osim čovjekovog osobnog nesvjesnog, postoji i kolektivno nesvjesno u kojemu sudjeluje cijeli ljudski rod. Ovaj smjer psihoanalize znatno proširuje materijal za proučavanje jer je osim pacijentove osobne povijesti ovdje važna cjelokupna povijest čovječanstva, što uključuje mitologiju brojnih naroda.
SVJESNO, PREDSVJESNO I NESVJESNO
Freudova istraživanja ljudske psihe i iskustvo s neurotičarima doveli su ga do zaključka da u ljudskom psihičkom aparatu postoje dva glavna predjela, svjesno i nesvjesno. Nesvjesno se dijeli na dvije vrste, jedna sadrži vrstu skrivenog sadržaja koji ima sposobnost postati dijelom svjesnog, a druga je ona u kojoj se nalaze misli koje same po sebi ne mogu prijeći u svjesno. Prvu vrstu Freud zove predsvjesno, a potonju nesvjesno. Tako dobivamo tri glavna dijela psihičkog aparata, svjesno, predsvjesno i nesvjesno. Ova podjela je Freudova prva psihička topika.
Izgleda da se značajan broj mislilaca u Freudovo vrijeme strogo protivio pojmu nesvjesno. To je zbog predrasude prema kojoj se pojam psihičkog može izjednačiti s pojmom svjesnog. Freud se za dokaz postojanja nesvjesnog dijela psihičkog aparata poziva na eksperimente s hipnozom, od kojih je najznačajnija posthipnotička
sugestija. Postojanje nesvjesnog postaje jasnije u slučajevima u kojima su čovjeku začuđujući i strani njegovi vlastiti impulsi i želje koji se protive njegovim svjesnim mislima, time se pokazuje kao očigledno da postoje mentalni procesi unutar njegove psihe kojih on nije svjestan. Psihički sadržaj koji teži prijeći iz nesvjesnog u predsvjesno nailazi na strogu provjeru cenzure. Ako ne prođe provjeru cenzure, biva potisnut u nesvjesno te mu cenzura dalje sprječava pristup sustavu predsvjesnog, no ako ju prođe, tada postaje sposoban da postane svjestan, jer prelazi u predsvjesno. Tom je psihičkom sadržaju otvoren put od predsvjesnog do svjesnog te on postaje svjestan kada je na njega usmjerena pažnja. Tijekom razmišljanja pojedina predodžba je predmet pažnje te se tok misli ubrzo pomiče na neku drugu predodžbu. Tako prva predodžba više nije dijelom svjesnog mišljenja i prelazi u predsvjesno. Svjesno sadrži one predodžbe kojima čovjek trenutno posvećuje pažnju, ona može u jednom trenutku obuhvatiti samo mali dio od ukupnog sadržaja psihe. Ograničenost svjesnog postaje jasna kada ju se usporedi sa osjetilom vida, jer njega ne možemo uperiti u sve smjerove oko sebe u isto vrijeme, jednako kao što je nemoguće u isto vrijeme koncentrirati se na stotine predodžbi.
POTISKIVANJE
Kada jedna predodžba pokuša iz sistema nesvjesnog prodrijeti do predsvjesnog, na putu do nje stoji joj cenzura koja ju provjerava i ako je predodžba neprihvatljiva, biva potisnuta u nesvjesno. Ukoliko predodžba izdrži cenzuru, prelazi u sistem predsvjesnog. Potiskivanje je proces pri kojemu se određena predodžba udaljava i zadržava podalje od svjesnog. Sigmund Freud tvrdi da postoje dvije faze potiskivanja, primarno i sekundarno. Rad cenzure odvija se između sistema nesvjesnog i predsvjesnog. Ukoliko neugoda kao rezultat nekog akta postane mnogo jača od dobivene ugode, dolazi do potiskivanja. Pri potiskivanju udaljavanje misli iz sistema svjesnog ne uklanja predodžbeni reprezentant nagona iz cijele psihe. Taj reprezentant ostaje u nesvjesnom, gdje se slobodnije razvija izvan utjecaja svjesnih misli. Budući da u sebi nosi iznos afekta, energija potisnutog predodžbenog reprezentanta tada raste i on slobodno stvara asocijativne veze s drugim reprezentantima. Potiskivanje nije samo jedan događaj pri kojemu je predodžbeni reprezentant zauvijek povučen u nesvjesno, ono zahtijeva stalnu upotrebu sile koja se protivi impulsu. To je zato što se potisnuti reprezentant stalno teži probiti do svjesnog. Ono što određuje kolikom će se snagom predodžbeni reprezentant truditi da nadiđe silu potiskivanja je iznos afekta koji ga je zaposjeo. Ukoliko je on slab, reprezentant ostaje u nesvjesnom. Time je konflikt potisnutoga i sile potiskivanja doveden u vezu sa ekonomskim čimbenicima u psihoanalizi i to uvodi mogućnost kvantifikacije iznosa afekta. Odnos predsvjesnog i nesvjesnog ne da se svesti na potiskivanje nesvjesnih predodžbi. Ukoliko se nesvjesna pobuda slaže sa nekom prevladavajućom težnjom, dolazi čak i do suradnje predsvjesnog i nesvjesnog gdje nesvjesno od njih daje pojačanje za ostvarenje onoga čemu se teži. Nesvjesno ima širi opseg, potisnuto je dio nesvjesnog.
SNOVI
San je jedna aktivnost ljudske psihe koja je nesumnjivo jedan od najvažnijih momenata u proučavanju nesvjesnog, budući da se tumačenjem snova mogu iščitati skrivene nesvjesne misli koje tvore san. Ako je ljudski um tijekom dana sklon zaboravljanju sna prethodne noći, čini se da u ljudskoj psihi postoji sila koja pruža otpor protiv sna. Ako je tako, onda je potrebno objašnjenje činjenice da san uopće nastaje te objašnjenje zašto taj otpor protiv sna nije za vrijeme noći izvršio svoj utjecaj i tako spriječio njegovo nastajanje. Freudovo je objašnjenje da san uopće ne bi nastao kada bi otpor protiv sna bio jednako jak noću kao i danju. To znači da tijekom sna otpor protiv njega slabi, no to ne znači da je taj otpor tada potpuno neaktivan, budući da se još uvijek događa preoblikovanje sna. Rad sna sastoji se u tome da se skriveni sadržaj sna preoblikuje u manifestni sadržaj sna. Skriveni sadržaj sna je misao sna koja je uvijek vezana uz ispunjenje nesvjesne želje koja samo pomoću mehanizma rada sna može zaobići cenzuru. Mehanizmi rada sna preoblikuju skriveni sadržaj sna u manifestni sadržaj putem procesa simbolizacije, sažimanja i pomicanja u svrhu toga da se potisnute predodžbe na zaobilazni način premjeste iz nesvjesnog u predsvjesno. Manifestni sadržaj sna je u stvari ono što spavač vidi dok sanja. Pri stvaranju sna, nesvjesne predodžbe obično prenose svoj iznos afekta na nedavno nastale te inače nevažne predodžbe. Za uspostavljanje asocijacija, predodžbe koje primaju iznos afekta moraju imati neku površnu sličnost kako bi mogle nastupiti kao zamjena za potisnutu predodžbu, no u isto vrijeme ne toliko očitu sličnost kako bi izbjegle cenzuru. Bitno je pri interpretaciji snova obratiti pozornost na to što pojedini elementi prisutni u snu znače za pojedinca. To znači da se treba paziti preopćenitih značenja snova.
U snu se od sadržaja koji se nalaze unutar memorije stvaraju podražaji koje čovjek osjeća i doživljava kao stvarne.
JA, ONO I NAD-JA (ID, EGO I SUPEREGO)
Freudova prva topika osnova je psihoanalize i omogućava pregled odnosa svjesnog, predsvjesnog i nesvjesnog. Ona ipak nije kadra objasniti činjenicu da je potiskivanje, koje se događa između predsvjesnog i nesvjesnog, i samo nesvjesno. Nema svrhe ispitivati bolesnika o njegovom potiskivanju određenih predodžbi jer on sam ne zna da se ono odvija. Zbog toga je Freud uveo drugu topiku sa njezina tri dijela psihičkog aparata, Ja, Ono i Nad-Ja.
Freud definira Ja kao koherentnu organizaciju psihičkih procesa. Pozicija koju Ono ima u drugoj topografiji je u mnogim dijelovima analogno nesvjesnom u prvoj – Ono je izvor bezumne energije koja teži pražnjenju. No, nije samo Ono nesvjesno, nesvjesni su i određeni dijelovi Ja budući da Ja ne raspolaže sa svijesti o potiskivanju psihičkih predodžbi. Ja, za razliku od slijepog Onog ima vezu s vanjskim svijetom i time funkciju postavljanja načela stvarnosti na mjesto načela ugode koje
ima potpunu vlast nad Onime. U njihovom odnosu Ja predstavlja razboriti dio koji je vezan za svjesno i, budući da ima vlast nad motilitetom, obuzdava nagon poput jahača koji obuzdava konja i usklađuje njegove potrebe s vanjskim uvjetima. Ja ima sposobnost isključiti iz svjesnog određene misli i težnje te onemogućiti njihov povratak. U drugoj topici Nad-Ja ima zadaću koju ima cenzura u prvoj topici. Također ima funkciju vršenja samonadzora, zabrane i stvaranja ideala. Za njegov nastanak ključno je iskustvo iz ranog djetinjstva te odnos prema roditeljima. Nad-Ja se zasniva na djetetovom odnosu prema roditeljima, ono im se divi i boji ih se te internalizira dio njih u sebe. Internalizacija nastupa činom razrješenja Edipova kompleksa kroz koju nastaje instanca Nad-ja koja je slična savjesti. Kao savjest Nad-ja je usmjereno na propisivanje poželjnog i zabranjenog ponašanja kroz uspostavljanje idealnog obrasca ponašanja – Ja-ideala. Nastanak i formiranje Ja-ideala ima značajnih dodirnih točaka sa čovjekovom osobnom povijesnom baštinom: „Ono što je u pojedinačnom duševnom životu pripadalo najdubljim slojevima tvorbom ideala postaje, u smislu vladajućih vrijednosti, ono najviše u ljudskoj duši.“ Ovdje Freud uspostavlja vezu između takvog ideala s nastankom religiozne pokornosti. Uspoređivanje bespomoćnog Ja s njegovim idealom proizvodi ponizni religiozni osjećaj prema višem biću. U daljnjem razvoju pojedinca učitelji i drugi autoriteti utječu na oblikovanje Ja-ideala sa svojim zapovjedima i zabranama.
JUNGOVA STRUKTURA PSIHE
Struktura psihe koju je postavio Carl Jung sastoji se od tri psihičke razine, naime od svjesnog, osobnog nesvjesnog i kolektivnog nesvjesnog. Svjesno je dio psihe koji ima pregled nad onime na što je pažnja usmjerena. U osobnom nesvjesnom nalazi se sadržaj koji je postao nesvjestan zato što je izgubio energiju vezanu za njega te je stoga bio zaboravljen ili zato što je bio potisnut. Uz njega se nalazi onaj sadržaj koji nije ni imao značajnu razinu energije kada se pojavio unutar psihe. U osobnom nesvjesnom su i sve predodžbe koje nisu trenutno u prisutnosti svjesnog, sve što je ikad svjesno zaboravila, svi osjećaji, misli i želje na koje nije usmjerena: „…sve što znam, no o čemu trenutno ne mislim; sve čega sam nekad bio svjestan, no zaboravio sam, […] sve što, nehotice i ne obraćajući pažnju, osjećam, mislim, želim, činim i čega se sjećam…“ Jung koristi analogiju sa zvučnim frekvencijama, od kojih su one ispod i iznad određenih granica jednostavno nedostupne ljudskom uhu, kako bi dočarao ograničenost svjesnog te gornje i donje granice psihičkih događaja. Jungovo je zapažanje da je postojanje neostvarenih nesvjesnih želja čimbenik koji utječe na intenzitet i učestalost snova. To ga je navelo na zaključak da snovi sadrže želje koje teže prijeći u svjesno iz nesvjesnog te da su temelj snova potisnuti nagoni. Ovo se gledište poklapa s Freudovim.
Jedan od razloga zbog kojeg su se Freud i Jung otuđili jedan od drugoga je taj što Jung nije hito prihvatiti Freudov stav da se u osnovi psihičkog nalazi libido. Libido je pojam koji označava seksualnu potrebu čovjeka koja traži svoje zadovoljenje kao i drugi nagoni, on je energija seksualnog nagona. Jung se protivio redukcionizmu ljudske psihe koji ju isključivo objašnjava preko biologije i kemije. Iako je motivacija
volje na početku samo biološka, na višoj razini psihe ona se oslobađa svoje originalne svrhe i utjecaja nagona. Tada svjesna volja ima mogućnost suprotstaviti se impulsima koji preplavljuju nesvjesno i može ustrajati u nastavljanju neke aktivnosti koja zahtijeva veliki trud ili privremenu negaciju vlastitih potreba. Volju Jung definira kao oblik određene količine psihi dostupne energije, koja omogućava suprotstavljanje drugim oblicima energije i omogućava tjeranje udova na pokret. Kompenzacija je djelovanje nesvjesnog u suprotnom smjeru u odnosu na svjesno. Kada čovjek snažno potiskuje jednu struju misli, ona se kompenzacijski nastavlja slobodno razvijati i djelovati u nesvjesnom. Iako u početku nema nekih vidljivih problema, s vremenom kompenzacija proizvodi sve više i više simptoma i situacija koje se protive svjesnim namjerama. Kako bi se ta rastuća kompenzacija razriješila, Jung postavlja kao cilj psihoterapije da pacijent spozna vlastite snove i kretnje koje se odvijaju unutar njegovog nesvjesnog kako bi se preduhitrilo suprotstavljanje nesvjesnih formacija, koje se nakon potiskivanja nastavljaju neometano razvijati, prije nego postane preopasno. Jasno je da stalno potiskivana struja misli može rezultirati psihičkim oboljenjem. To je isto kao i kad se bolest nastavlja neometano razvijati bez nekih zamjetnih simptoma, tek kada dođe do bolnih posljedica ona postaje najočiglednija.
KOLEKTIVNO NESVJESNO
Jung definira nesvjesno kao ukupnost svih psihičkih fenomena koji nisu unutar svjesnog. Ukoliko neki sadržaj unutar svjesnog izgubi svoju psihičku energiju, on odlazi u nesvjesno, a isto tako koliko ga nagonske energije zaposjedne, toliko će se više probijati do svjesnog. U nesvjesno se dakako uračunavaju one predodžbe i osjećaji koje je svjesno potisnula zbog prevelike boli koju uzrokuju. Svi ovi sadržaji dijelovi su osobnog nesvjesnog. To je zbroj svih iskustava koje je pojedinačna psiha doživjela.
Osim osobnog nesvjesnog, duboko ispod razine svjesnog nalazi se i kolektivno nesvjesno, koju nastanjuju a priorni arhetipovi percepcije koji određuju psihičke procese. Jung smatra da je kolektivno nesvjesno osnova pojedinačne čovjekove psihe. Arhetipovi utječu na sve ono što čovjek prima izvana i stavljaju ga u uzorke ljudskog shvaćanja. Oni zajedno s nagonom sačinjavaju kolektivno nesvjesno, jer su oboje neovisni od pojedinca i kolektivni su po svojoj biti. Jung koristi pojam kolektivnog nesvjesnog kako bi je odijelio od pojma osobnog nesvjesnog. U kolektivnom nesvjesnom nalaze se sadržaji koji su univerzalno prisutni u ljudskim društvima te ona nije nastala čovjekovim osobnim životnim iskustvom, nego je urođena. Arhetipovi su autohtone primordijalne slike koje su preostale u kolektivnom nesvjesnom iz davnih vremena. Za Junga, dokaz postojanja arhetipskih predodžbi je činjenica da su neki psihički bolesnici, s kojima je imao iskustva, u stanju koristiti simbole koji su jednaki onima koji su bili prisutni u drevnim civilizacijama, čak i u slučajevima kada je kriptomnezija nemoguća.
Plemenske priče su arhetipovi koji su oblikovani na specifičan način, u ovom obliku arhetipovi su postali svjesni te se prenose kroz formulu plemenskog ezoteričnog učenja. Oni se također pojavljuju u bajkama i mitovima, no ovi oblici arhetipova još ne uključuju svjesno objašnjenje i učenje. Bitno je razlikovati arhetip od oblika u kojem se on pojavljuje : „Arhetip je u biti nesvjesni sadržaj koji se mijenja kada postaje svjestan i opažen, te uzima oblik pojedinačnog svjesnog u kojoj se pojavljuje.“ To znači da su arhetipovi kao nacrti pojedinih likova koje različita ljudska društva uprizoruju svako na svoj način. Arhetipske predodžbe su tako u različitim povijesnim periodima bile oblikovane kroz dominantne mitove i religije. Mitologije se mogu shvatiti kao uprizorenja kolektivnog nesvjesnog.
Neki od najistaknutijih arhetipova u Jungovoj misli su persona, animus, anima, majka, otac, sjena i dijete. Jung smatra da je podrijetlo arhetipova jedino moguće objasniti pretpostavkom da su oni pohranjeni u kolektivno nesvjesno nakon njihovog stalnog ponavljanja u povijesti čovječanstva. Jung smatra kako su najznačajniji filozofski pojmovi, etički principi i svjetske religije zasnovani na arhetipskim predodžbama te da su svi oni vanjske projekcije ljudske unutrašnjosti.
Pojedinac mora biti pažljiv kako se ne bi identificirao s kolektivnim nesvjesnim te mora ostvariti svoj vlastiti identitet.
Izvor:
Rafael Stubičar, “Freudovo i Jungovo poimanje nesvjesnog”, 2019.
Referenca slike Freud Museum London
